El Goléa / El Menia
Na poziv Ambasade Alžira u Srbiji, i u organizaciji Ministarstva turizma Narodne Demokratske Republike Alžir i Nacionalne turističke organizacije Alžira, krajem septembra i početkom oktobra 2023. boravila sam u Alžiru – Al Džazairu, ili Al Džaziri (al-Jazāʾir, ili al-Dzāyīr), na arapskom: “veliko ostrvo”), najvećoj državi Afrike, i desetoj najvećoj na svetu. Zemlja u kojoj Sahara čini 4/5 njene ukupne površine, ima čak sedam mesta koje je zaštitio UNESCO i mnogo toga da ponudi posetiocima. Turizam čini tek 0,1% nacionalnog dohotka, te Alžirci s pravom žele da to promene. Od severa zemlje – prestonice Alžira, do najjužnije tačke, ima oko 2200 km. Jedno vreme (oko 600 km), Saharom smo putovali magistralom, kraj koje smo videli zanimljive znake upozorenja na divlje kamile, i na peščanu oluju („Zone de sable“). Jednom, kada je pesak pretio da prekrije veći deo asfalta, pored nas je prošao kamion veoma nalik onim koji kod nas zimi sklanjaju sneg, i počeo da sa druma rasklanja pesak. Na pustinjskoj magistrali, u proseku jedno vozilo prođe na svakih tri minuta, i najčešće su u pitanju teretni kamioni, ređe autobusi. Između gradića u pustinji postoji veoma mali broj benzinskih pumpi, i svi putnici u kolima nose barem mali kanister benzina, za svaki slučaj. Nakon posete Gardaji i ksaru El Ateuf, krenuli smo drumom dalje ka jugu Alžira, Naša krajnja tačka bio je gradić Timimun (Timimoun), ali smo pre toga obišli El Meniju, i ksar koji nosi naziv El Golea. Na putu ka jugu, duž pustinjske magistrale prošli smo pored dva ili tri mesta gde su nas zaustavili vojnici. Ček-point provere, nalaze se pustinjskom delu čitavog Alžira, najčešće na granici između dve opštine, i navodno su tu radi sprečavanja trgovine ljudima i izbeglica koje pustinjom stižu iz Malija i Nigera.
Pustinjski gradić između Gardaje i El Menije © Ivana Dukčević
Sa Berberinom, u alžirskoj pustinji, uz alžirski čaj (crni čaj + nana + šećer)
Tekst i fotografije, deo su nove knjige u pripremi, i zaštićeni su Zakonom o autorskim i srodnim pravima: Službeni glasnik Republike Srbije, br. 104/2009 i 99/2011. Nije dozvoljeno kopiranje, niti objavljivanje teksta, delova teksta, niti fotografija, bez dozvole autora.
Alžirska pustinja © Ivana Dukčević
El Menija (El Menia) je gradić i oaza istoimenog okruga u provinciji Gardaja, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 380 metara, otprilike u središtu Alžira. Raniji naziv El Menije bio je El Golea, prema nazivu velikog, napuštenog ksara, i u prevodu znači „Neosvojivi zamak“. Većinu populacije gradića od oko 42.000 stanovnika, čine Berberi, prastanovnici severne Afrike (u Alžiru čine oko 30% stanovništva, a u Sahari većinu). Naziv “Berberi”, tj. “varvari”, dali su im stari Rimljani kada su osvajali ove prostore, jer su ih smatrali narodom na nižem stepenu razvitka (Rimljani su tim imenom nazivali sve narode, osim njih samih, i antičkih Grka).
U velikoj oazi uzgajaju se različite poljoprivredne kulture, od čega je oko 180.000 stabala urminih palmi. Oaza se nalazi u podnožju napuštene tvrđave, ksara El Golea, na koji je moguće popeti se, najviše radi sjajnih pogleda na čitavo mesto i nepregledna stabla oaze. Gradić El Meniju nazivaju i „kapijom za jug Sahare“, jer neke od najvećih neprekidnih oblasti saharskih peščanih dina počinju samo nekoliko kilometara zapadno od velike oaze. Već poslovične visoke temperature u pustinji dostigle su vrhunac 7. jula 2021, kada je registrovana rekordno visoka temperatura od 49,1°C, u hladu. U predgrađu El Menije, nalazi se veoma očuvana crkva i grob francuskog sveštenika Šarla de Fukoa (danas muzej), monaha koji je u XIX veku pohodio severnom Afrikom i širio hrišćanstvo.
Napušteni ksar El Golea © Ivana Dukčević
Jutarnje nebo, u El Meniji © Ivana Dukčević
El Menija, francuska katolička crkva u predgrađu, iz XIX veka
Pogled na oazu i mesto El Menija, s vrha napuštenog ksara El Golea © Ivana Dukčević
Alžirski Berberin © Ivana Dukčević
Ručak u šatoru, u pustinji © Ivana Dukčević
El Menija – putokazi na mesnoj raskrsnici © Ivana Dukčević
Minaret © Ivana Dukčević
Napušteni ksar El Golea © Ivana Dukčević
El Menija © Ivana Dukčević
Napušteni ksar El Golea © Ivana Dukčević
U predgrađu El Menije, nalazi se veoma očuvana crkva i grob čuvenog francuskog sveštenika Šarla de Fukoa (Charles Eugene de Foucauld de Pontbriand, 1858 -1916), koji je danas muzej. Fuko je bio francuski vojnik, istraživač, geograf, etnograf, katolički sveštenik i pustinjak, koji je živeo među Tuarezima u Sahari u Alžiru. Njegovo nadahnuće i pisanje, doveli su do osnivanja reda Isusove Male braće. Papa Franja ga je proglasio svecem 2022. godine. Kada je sa šest godina ostao siroče, Fukoa je odgajio njegov deda po majci, pukovnik Morle, zbog čega je kao mladić završio vojnu akademiju, i po završetku, odlučio da se pridruži konjici. Bio je poznat po svom detinjastom smislu za humor i živeo je razvratnim životom, zahvaljujući nasledstvu nakon smrti dede. Kada je raspoređen u Četvrti afrički regiment, u dvadeset trećoj godini doneo je odluku da podnese ostavku, i krene u istraživanje Maroka, lažno se predstavljajući kao Jevrejin. Za svoj rad, dobitnik je zlatne medalje Društva geografa Francuske (Societe de Geographie), i stekao je slavu nakon objavljivanja knjige Reconnaissance au Maroc (1888).
Kada se vratio u Francusku, 1890. pridružio se trapistskom redu i otputovao u Siriju, gde je bio zapanjen siromaštvom lokalnog stanovništva. Njegova potraga za još radikalnijim idealom siromaštva, altruizmom i pokajanjem, navela ga je da 1897. postane pustinjak, živeći u Palestini po samostanima, u Nazaretu i u Jerusalimu, pišući o svojim meditacijama koje su postale kamen temeljac duhovnosti. Rukopoložen je u Vivijeru 1901, kada je odlučio da se nastani u u Beni Abesu, u alžirskoj Sahari. Nazvavši sebe „Bratom Šarlom od Isusa“, živeo je sa Berberima, propovedajući ne kroz propovedi, već kroz sopstevni primer. Da bi se bolje upoznao sa Tuarezima, proučavao je njihovu kulturu više od dvanaest godina. Koristeći pseudonim, objavio je prvi tuareško-francuski rečnik. Sakupio je na stotine pesama Tuarega. Plaćao je nekoliko suova svakome ko bi mu doneo pesme, koje je prevodio na francuski. Pesme nikada nije cenzurisao, niti je vršio promene kako bi bile u skladu s katoličkim moralom. De Fukoova dela smatraju se nekim od najvažnijih tekstova za razumevanje kulture Tuarega. Dana 1. decembra 1916, de Fuko je ubijen u svojoj isposničkoj ćeliji, i ubrzo je postao inspiracija budućim monasima. Njegov proces beatifikacije započeo je 1927, jedanaest godina nakon njegove smrti. Papa Jovan Pavle II ga je proglasio prepodobnim 24. aprila 2001, a papa Benedikt blaženim 13. novembra 2005. godine. Godine 2020. godine, papa Franja je napisao da je „blaženi Šarl svoj ideal potpunog predanja Bogu usmerio ka poistovećivanju sa siromašnima i napuštenima, u dubinama afričke pustinje“. Fuko je želeo da se oseća kao bilo čiji brat, i da bude brat svima. univerzalni brat. Kanonizovan je u sveca od strane pape Franje, 15. maja 2022, u Rimu.
El Menija, francuska katolička crkva u predgrađu, iz XIX veka © Ivana Dukčević
El Menija, francuska katolička crkva u predgrađu, iz XIX veka © Ivana Dukčević
El Menija, francuska katolička crkva u predgrađu, iz XIX veka © Ivana Dukčević
El Menija, francuska katolička crkva u predgrađu, iz XIX veka – monah Charles de Foucauld, francuski vojnik, istraživač, geograf, etnograf, katolički sveštenik i pustinjak, koji je širio hrišćanstvo duž severne Afrike, i koji je sahranjen je pored crkve, u Vatikanu je 2022. proglašen za sveca © Ivana Dukčević
El Menija, francuska katolička crkva – mapa mesta kojim je pohodio monah Charles de Foucauld, šireći hrišćanstvo duž severne Afrike © Ivana Dukčević
El Menia, francuska katolička crkva u predgrađu © Ivana Dukčević
El Menia, hotel © Ivana Dukčević
El Menia, hotel © Ivana Dukčević
Alžir El Golea El Menia, Alžir El Golea El Menia, Alžir El Golea El Menia, Alžir El Golea El Menia, Alžir El Golea El Menia, Alžir El Golea El Menia