BATUMI
Baku i Dubai na obali Crnog mora
Tog popodneva nismo želeli da napustimo Mestiju, ali nas je put vodio dalje. Nakon nekoliko sati vožnje automobilom do podnožja Kavkaza, neposredno pre kraja poslednjih uzvišenja stigli smo do skretanja ka drugoj najvišoj, lučnoj brani na svetu sazidanoj od betona, koja se danas nalazi na samoj granici Gruzije sa Abhazijom. Abhazije se uvek setim pri pomisli na višestruko nagrađivani gruzijski film “Mandarine”, koji na vrlo jednostavan i emotivan način opisuje beznađe građanskog rata na Kavkazu nakon raspada SSSR-a, u jednom udaljenom i zaboravljenom selu. Zemlje Velikog i Malog Kavkaza – Gruzija, Jermenija i Azerbejdžan ukupno imaju površinu 186.043 km2, neznatno veću od na primer, površine Sirije. Unutar ovih država međutim, nalaze se male državice – Abhazija i Južna Osetija unutar Gruzije, većinom nepriznate na globalnom nivou. Iako su borbe za prevlast u ovoj regiji trajale sve do 2010, osim sporadičnih sukoba danas je region uglavnom miran i turistički posećen – tamo gde je to moguće, jer ulaskom u jednu enklavu i pečatom u pasošu, najčešće sebi zatvarate put u drugu – sa kojom je prethodna u političkom sporu.
Samostalno istraživačko putovanje Gruzijom, ostvarila sam u saradnji sa dugogodišnjim partnerom, aviokompanijom Turkish Airlines, uz podršku Ambasade Gruzije u Srbiji.
🍀
Tekst i fotografije, deo su nove knjige u pripremi, i zaštićeni su Zakonom o autorskim i srodnim pravima: Službeni glasnik Republike Srbije, br. 104/2009 i 99/2011. Nije dozvoljeno kopiranje, niti objavljivanje teksta, delova teksta, i fotografija, bez dozvole autora.
Magistrala između Zugdidija i Batumija © Ivana Dukčević
Obala Crnog mora – magistrala kod Kobuletija i pogled na Batumi, u daljini © Ivana Dukčević
Batumi © Ivana Dukčević
Novogradnja Batumija © Ivana Dukčević
Brda jugoistočno od Batumija, na granici sa Turskom © Ivana Dukčević
U saradnji sa…
Turkish Airlines © Ivana Dukčević
U drugoj polovini juna, ravnica zapadne Gruzije u koju smo krenuli je vrela i vlaga je izuzetno visoka. Put ka obali Crnog mora često vodi magistralom kroz visoke, listopadne drvorede, koji su me neodoljivo podsetili na seoske puteve južne Francuske. Nekoliko godina nakon vožnje Provansom, moj prijatelj Francuz rekao mi je da u su Francuskoj drvorede uz seoske puteve počeli da seku, zbog velikog broja saobraćajnih nesreća koje su završavale smrtnim ishodom – udarom automobila u stabla drveća. U Gruziji međutim, jedinu prepreku na putevima čine krave, koje se često nađu usred glavnih magistralnih saobraćajnica, te vozila moraju da uspore vozeći slalom između njih, dok ih sve ne zaobiđu. Nakon nekoliko prepreka sa kravama koje su mirno ležale na putevima prvog reda i zaustavljale saobraćaj, sredovečni uglađeni Gizo – koji nas je vozio od Mestije do Batumija na obali, ispričao nam je kako je odluka države da rasproda veliki deo pašnjaka privatnim licima, dovela do toga da krave više nemaju gde da pasu. Iz ovog razloga, vlasnici krava odlučili da ih svakog jutra puste na put, jer znaju da će se pre mraka same vratiti kući. Vožnjom kroz gusto, listopadno rastinje, jedan veliki nacionalni park i zatim veliko jezero u isparenju od junske vlage, stigli smo pravo do gradića po imenu Poti, na obalu Crnog mora. Pre nego što smo pedesetak kilometara južnije u daljini ugledali prve staklene solitere Batumija, prošli smo kroz veoma opuštenu atmosferu primorskog Kobuletija. Mesto starih kuća i obilja zelenila koje čini park gustih krošnji pored mora, nalazi se na korak od Batumija – grada sjaja i u izvesnoj meri kiča, koji je zbog svog čuvenja bio i na našoj listi posete. Osim najbrojnijih domaćih, ruskih i zatim ukrajinskih turista, Batumi privlači i one iz evropskih zemalja, koji makar na nekoliko dana žele da iskuse primorski turizam drugačiji od onog na Mediteranu.
Magistrala između Zugdidija i Batumija © Ivana Dukčević
Magistrala između Potija i Batumija © Ivana Dukčević
Magistrala između Potija i Batumija © Ivana Dukčević
Batumi, stari deo grada sa starim kućama, i soliteri i nove zgrade u pozadini © Ivana Dukčević
U Batumi smo pristigli kada su prva ulična svetla krenula da se pale, i veoma brzo, u starom delu grada došli do ugovorenog smeštaja. Starinski hotel u malenoj ulici, nalazi se nekoliko minuta udaljen od luke gde počinje riva sa brodovima, štandovima sa šećernom vunom, iseckanim voćem i ceđenim sokovima, lampicama okićenim stablima palmi koje šljašte jarko-zelenom bojom, i mnogobrojnim kazinima koji se često nalaze u okviru velikih hotela. U ovom, centralnom delu obale, nismo mogli da izbegnemo neprestano, glasno pozivanje turista putem mikrofona koji je odzvanjao – na ruskom jeziku, i pozivao ih da krenu na večernje krstarenje obalom, kako bi sa mora, u mraku videli svetleće solitere Batumija. Početkom XXI veka, Batumi je izabran da zameni prelepe plaže Abhazije, kada su one nepovratno ostale van granica Gruzije. Ipak, ovaj grad danas najviše podseća na nekakvu mešavinu bugarskog rizorta Zlatni pjasci – ali bez peska, Bakua i Dubaija. Iako turista ne nedostaje, na ogromnoj, nekoliko kilometara dugoj plaži Batumija sa velikim, belim oblucima, nigde nema gužve. Bliže centru, ležaljke, suncobrani i barovi na plaži privuku uglavnom mlađu populaciju, iako je plaža identična i nekoliko kilometara južnije od centra. Zanimljivo je da se Batumi nalazi u regiji Ađara – gde u brdima živi značajan broj muslimanske manjine, i nalazi se samo deset kilometara od granice sa Turskom – i to u delu ove zemlje – turističke velesile, gde obalski turizam gotovo da ne postoji. Tokom oštrih i hladnih zima, meštani planinskih sela ove regije, navodno se sele na obalu u blizini Batumija, da prezime.
Centralni deo Batumija čine soliteri i zgrade koje nisu starije od 2000. godine © Ivana Dukčević
Centralni deo Batumija, nalik Dubaiju i Bakuu – novogradnja, koja izgleda kao da je iz prošlog veka © Ivana Dukčević
Batumi © Ivana Dukčević
Centralni deo Batumija, nove „stare“ zgrade © Ivana Dukčević
Kilometraima duga plaža Batumija, sa velikim kamenjem i soliterima u pozadini © Ivana Dukčević
Pre desetak godina, simbol Batumija postala je mobilna skuptura Alija i Nino, iz čuvene romantične priče o nesrećnoj ljubavi između Azerbejdžanca, muslimana Alija, i Gruzinke, hrišćanke Nino (u jednoj od nekoliko verzija, u pitanju je imućni mladić iz Bakua i gruzijska princeza). Zanimljive skulpture dvoje ljubavnika – čiji je autor mlada gruzijska umetnica – sastavljene su iz bezbroj horizontalnih slojeva žice, tako da se njihove figure postepeno približavaju, potpuno spoje, a zatim ponovo postepeno razdvoje i udalje da bi se ponovo spojile, što traje nekoliko minuta. Nedaleko od pokretne skulpture, nalazi se početna stanica uspinjače koja vodi na vrh brda iznad Batumija, odakle u sumrak pogled puca na čitav grad i pučinu Crnog mora, u daljini. Sa vrha brda, iz kafea gde smo ispijali ice-cafe, u smiraj dana smeđe-narandžasti tonovi Batumija deluju gotovo romantično. Ipak, pogled na solitere zanimljivih, modernih arhitektonskih rešenja koji nisu stariji od dvadeset godina, ali i prolazak pored kazina i obale sa “svetlećim” palmama, doprinosi tome da sva romantika nestane. Nakon dva dana provedena u Batumiju, spakovali smo kofere i narednog jutra krenuli u osvajanje prestonice.
Pokretna skulptura Ali i Nino © Ivana Dukčević
Gornja stanica uspinjače koja od obale, iz centra Batumija vozi do vrha brda © Ivana Dukčević
Uspinjača koja od obale vozi do vrha brda © Ivana Dukčević
Železnička stanica Batumi – novi voz švajcarske kompanije Štadler, koji jednom do dva puta dnevno saobraća između Batumija i Tbilisija © Ivana Dukčević
Gruzija Batumi, Gruzija Batumi, Gruzija Batumi, Gruzija Batumi, Gruzija Batumi