Trinidad
.
(UNESCO)
Kada su 1804. i 1805, na Haitiju, tada francuskoj koloniji, izbile pobune afričkih robova na plantažama šećerne trske, i kada su uništene fabrike za preradu šećera, uplašeni evropski gospodari pobegli su s ostrva koje je do tada bilo vodeće u proizvodnji šećera, i utočište pronašli na obližnjoj Kubi. Vladari Kube, Španci, oberučke su ih prihvatili, u nameri da im pomognu da Kuba od Haitija preuzme vodeću ulogu u proizvodnji šećera. Tako je početkom XIX veka, sve do sredine XX veka, “ostrvo duvana” postalo “ostrvo šećera”. Neke od najpoznatijih plantaža posađene su u regiji oko Trinidada, čija je kolonijalna arhitektura kuća „barona“ šećerne trske, danas deo Uneskove svetske kulturne baštine.
Gorje Eskambraj (Sierra del Escambray), u čijem se podnožju s južne strane nalazi Trinidad © Ivana Dukčević
Kaldrmisane ulice starog Trinidada (UNESCO), i pogled na toranj Crkve Svetog Franje Asiškog © Ivana Dukčević
Pogled s vrha Crkve Svetog Franje Asiškog (San Francisco de Asis), na Glavni trg (Plaza Mayor) © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad, oznaka na kući nalik onim u Španiji, naročito u starom delu Madrida © Ivana Dukčević
Trinidad, Glavni trg (Plaza Mayor) © Ivana Dukčević
Kafeterija u starom delu grada: sok od manga i guave, i mleko koje je neobične kremkaste boje © Ivana Dukčević
Trinidad, kočije za turiste na Glavnom trgu (Plaza Mayor) © Ivana Dukčević
U starom delu grada, penzionerke i penzioneri Trinidada provode dane plešući i pripremajući se za nastup © Ivana Dukčević
Trinidad, mesara © Ivana Dukčević
Trinidad, galerija i hostel © Ivana Dukčević
7 km južno od Trinidada, nalazi se dugačka plaža Ankon (Ancon) © Ivana Dukčević
Tekst i fotografije, zaštićeni su Zakonom o autorskim i srodnim pravima: Službeni glasnik Republike Srbije, br. 104/2009 i 99/2011. Nije dozvoljeno kopiranje, niti objavljivanje teksta, delova teksta, niti fotografija, bez dozvole autora.
Iako je na prelazu iz XIX u XX vek, Kuba bila jedan od najvećih svetskih proizvođača šećera, u Evropi su sve do Prvog svetskog rata, proizvodnjom šećera iz šećerne repe dominirale Nemačka i Rusija. Kada je izbio rat, poljoprivreda na Starom kontinentu je stala, te je Kuba stigla u sam vrh proizvođača šećera kada je cena sa tri centa za pola kilograma, porasla na dvadeset dva. Dok je svet goreo u prvom velikom ratu, Kuba je doživela procvat zbog plantaža šećerne trske. Čak su se na uštrb uzgajanja šećerne trske, druge kulture, među kojima je na primer kafa, namenski gasile. Ovaj period na Kubi poznat je kao “period debelih krava”. Oslanjajući se samo na uzgoj jedne jedine poljoprivredne kulture, Kuba je napravila veliku grešku. Kada se rat završio i trgovački putevi se ponovo otvorili, cena šećera je pala, a Kuba je u proizvodnim magacinima imala više šećera nego što je mogla da proda. Ubrzo, američka berza doživela je slom, banke su otišle u nepovrat, a kubanska ekonomija je propala.
Plantaže šećerne trske © Ivana Dukčević
Mehanizacija na plantaži šećerne trske © Ivana Dukčević
Jedna od preostalih fabrika za preradu šećera iz šećerne trske © Ivana Dukčević
Štapić šećerne trske, na Kubi se koristi da zasladi kafu umesto kristal šećera – gricka se prilikom svakog gutljaja © Ivana Dukčević
Na jugu centralnog dela ostrva, nadomak obale Karipskog mora stigli smo u Trinidad, verovatno najživopisniji gradić Kube, koji je arhitekturom neobično nalik kolonijalnim gradovima Meksika. Mesto u kojem vreme kao da je stalo krajem XIX veka, i koje je zaštitio Unesko, jedistveno je po velelepnim kućama, hacijendama iz vremena “barona” šećerne trske i veleposrednika iz perioda pre Kubanske revolucije. I ovde, smestili smo se u jednoj od privatnih kuća u kolonijalnom stilu (Casa Particular) sa velikim unutrašnjim dvorištem (patio) i fontanom, čiji stil gradnje potiče iz španske Andaluzije, i povezan je sa viševekovnom vladavinom Mavara na Iberijskom poluostrvu. Razliku između andalužanskih kuća i kolonijalnih kuća Trinidada u kreolskom stilu, čine veoma veliki spoljni prozori, skoro do poda, koji su, isto kao i u Andaluziji, prekriveni rešetkama od kovanog gvožđa. Još jednu razliku čini paleta karipskih boja kubanskih kuća, koje su u Andaluziji bele (špan. pueblos blancos).
Trinidad, u daljini se vidi Karipsko more © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Umetnost Trinidada © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
La Bodegita del Medio, u Trinidadu © Ivana Dukčević
Casa Particular, naš smeštaj u Trinidadu © Ivana Dukčević
Casa Particular, naš smeštaj u Trinidadu © Ivana Dukčević
Casa Particular, naš smeštaj u Trinidadu © Ivana Dukčević
Prošetali smo starim, kaldrmisanim ulicama Trinidada, popeli se na zvonik lokalne crkve, i posmatrali kako u malom mestu u unutrašnjosti zemlje, meštani provode dane čavrljajući ispred kuća sa komšijama, i plešući uz ritmove salse. Unutar jedne velike, stare kuće u centru, starija gospoda i gospođe, odeveni u tradicionalnu odeću plesali su u ritmu salse prema ranije utvrđenoj koreografiji, i verovatno se pripremali za neku gradsku proslavu. Jedna gospođa je plešući, primetila da ih snimam, i veselo mi se osmehnula, uz pozdrav.
Pogled s vrha Crkve Svetog Franje Asiškog
Pogled s vrha Crkve Svetog Franje Asiškog, na Trinidad i gorje Eskambraj (Sierra del Escambray), gde se nalazi NP Topes de Koljantes © Ivana Dukčević
Pogled s vrha Crkve Svetog Franje Asiškog © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
U starom delu grada, penzionerke i penzioneri Trinidada provode dane plešući i pripremajući se za nastup © Ivana Dukčević
U starom delu grada, penzionerke i penzioneri Trinidada provode dane plešući i pripremajući se za nastup © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Za razliku od Havane gde struja povremeno nestaje, u Trinidadu je ima na tek nekoliko sati tokom dana. I kada je ima, često nestaje. Privatna kuća u kojoj smo odseli poseduje agregat koji uključuju tek kada padne mrak, dok ne stigne državna struja, oko osam ili devet uveče. Struja ponovo nestaje posle samo dva ili tri sata, otprilike sat i po vremena pre ponoći.
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad, Trg tri palmice (Plaza de las Tres Palmitas) © Ivana Dukčević
Glavni trg (Plaza Mayor) © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad © Ivana Dukčević
Kult santerije, u poslednje tri decenije na Kubi je u priličnom zaletu. U pitanju je afro-kubanska religija nalik vuduu, gde su afrička magija bivših robova iz zapadne Afrike, i katoličanstvo koje je stiglo sa Špancima, spojeni, i kroz pesmu, ples, zvuk bubnjeva i spiritualnost, primenjuju se u pregršt rituala. Tokom ovih obreda, najčešće se žrtvuju kokoške i petlovi, ali se božanstvima koja nazivaju orišama, prinosi i hrana, piće, cveće, i pale se sveće. Santerija nema bogomolje u klasičnom smislu, ali su kuće-hramovi (ilé) gde se održavaju rituali koje predvode inicijati – sveštenici i sveštenice, predvođeni babalavama (visoki sveštenici), prepoznatljivi po velikim, krpenim lutkama, odevenim u tradicionalnu odeću Kube. Kubanci koji žele da se preobrate i postanu vernici ove religije nalik kultu, u obavezi su da prođu inicijaciju, i da se godinu dana odevaju isključivo u belu boju, od glave do pete.
Trinidad © Ivana Dukčević
Trinidad – „Kuća Jemaje“, moćnog božanstva (oriše) religijskog kulta santerija (Santeria) © Ivana Dukčević
U kući-hramu santerije (ile), krpena lutka crnkinje odevene u belo, odeće koja se nosi za vreme jednogodišnje inicijacije © Ivana Dukčević
Narednog dana, nas desetoro je u centru Trinidada potražilo farmere, kubanske “kampesinose” (špan. campesinos, pojoprivrednici koji žive na selu, obrađuju zemlju i brinu o domaćim životinjama) sa kaubojskim šeširima na glavama, od kojih smo iznajmili konje. U društvu vlasnika konja koje smo uzjahali, spustili smo se niz kaldrmisane ulice Trinidada, veoma brzo smo izašli iz grada, i zatim smo laganim kasom krenuli zemljanim putevima pored farmi nadomak džungle. S pogledom na planine Topes de Koljantes (Topes de Collantes), čitav dan jezdili smo duž plantaža šećerne trske i kafe, i voćnjaka manga. Jahanje konja, od laganog kasa povremeno se pretvaralo u galop, jer je deset konja koji se međusobno poznaju, bez obzira na privremene jahače, izgleda pokušavalo da održi međusobne odnose onakvim kakve su davno uspostavili. Svaki put kada bi se mom konjiću približio pastuv kojeg je jahao jedan momak iz grupe od nas desetoro, moj kabaljito bi mahnito krenuo napred i nikako nije dozvoljavao da ga ovaj pretekne. S obzirom da se ponovilo nekoliko puta, postala sam sigurna da između ova dva prijatelja ili rođaka postoji izvesni rivalitet, koji se kosio s mojom željom za uživanjem u mirnom, sunčanom danu, usred kubanske prirode.
Pauzu za ručak napravili smo na jednoj od farmi, uz čiju smo drvenu ogradu privezali konje. Neki od nas, za ručak su naručili hutiju (hutia), vrstu glodara nalik dabru ili vidri, koja živi samo na Kubi i koju neki nazivaju i kubanskim pacovom. Ovu životinjicu koja je svaštojed, a čije meso podseća na govedinu, nekoliko dana kasnije videli smo i na tropskom ostrvu, na severu Kube. Osim pliletine, govedine, svinjetine, ribe i plodova mora, i hutije, na Kubi se kao dodatak mesu, umesto krompira koji nemaju, jede pirinač, pire od pasulja, banane platanos maduros, i juka. Čak ni u luksuznim hotelima Varadera, krompira najčešće nema.
Trinidad, kubanski kampesinosi, farmeri na plantažama © Ivana Dukčević
Iznajmili smo konje… © Ivana Dukčević
… i jašući, krenuli zemljanim putem pored plantaža šećerne trske i kafe, i voćnjaka manga © Ivana Dukčević
Na mestu gde prestaje grad i počinje zemljani put © Ivana Dukčević
Pogled s konjića… © Ivana Dukčević
Dan u prirodi, severno od Trinidada
Vreme je za pauzu: med, sirova kafa, kubanska cigara i šoljica kafe © Ivana Dukčević
Voćnjak © Ivana Dukčević
Pauza za ručak
Ručak na farmi: meso hutije (hutia), glodara nalik dabru kojeg nazivaju i kubanskim pacovom, u ruralnom delu zemlje koriste za jelo © Ivana Dukčević
Tokom boravka u živopisnom Trinidadu, dan smo proveli na velikoj plaži Ankon (Ancon). Do peščanog žala na obali Karipskog mora, samo sedam kilometara južno od grada, iz Trinidada se stiže taksijem. Na plaži od belog peska, postoje barovi i restorani u kojima može da se popije piće i da se ruča.
Put između Trinidada i plaže © Ivana Dukčević
Plaža Ankon (Ancon), na obali Karipskog mora © Ivana Dukčević
Restorani u zaleđu plaže Ankon (Ancon) © Ivana Dukčević
Plaža Ankon (Ancon) © Ivana Dukčević
Usled manjka hrane na Kubi koja se kupuje na bonove, nedostaju i slatkiši. U blizini kuće u kojoj smo odseli, videla sa osnovnu školu, i slatkiše koje sam ponela iz Srbije i koji su mi ostali, odnela sam nastavnicama koje su ih podelile đacima. Želela sam da vidim kako škola u malom gradu na Kubi izgleda, ali mi nije bilo dozvoljeno. Ipak, pristali su da slikam hodnik, iz predvorja. Tokom boravka na Kubi, objašnjeno nam je da na kraju putovanja, pre povratka u Evropu, domaćinima ostavimo hranu koju smo poneli, i naročito lekove koji su na Kubi retkost.
Osnovna škola u Trinidadu © Ivana Dukčević
Osnovna škola u Trinidadu © Ivana Dukčević
Nadomak Trinidada © Ivana Dukčević
Krovovi Trinidada © Ivana Dukčević
Ulaz u Trinidad © Ivana Dukčević
Kuba Cuba Trinidad, Kuba Cuba Trinidad, Kuba Cuba Trinidad, Kuba Cuba Trinidad, Kuba Cuba Trinidad, Kuba Cuba Trinidad