*Tekst i fotografije deo su publikovane knjige „Umetnost putovanja“ (ISBN 978-86-7963-499-3) u izdanju Samizdata B92, i knjige-vodiča o Turskoj (ISBN 978-86-7722-422-6), i zaštićeni su Zakonom o autorskim i srodnim pravima: Službeni glasnik Republike Srbije, br. 104/2009 i 99/2011. Nije dozvoljeno kopiranje, niti objavljivanje teksta, delova teksta, niti fotografija, bez dozvole autora (Ivana Dukčević) i izdavačke kuće (za Samizdat B92 – Veran Matić).
.
*The text and photographs are parts of the published book „Umetnost putovanja“ (ISBN 978-86-7963-499-3) and the book on Turkey (ISBN 978-86-7722-422-6), protected by copyright and related rights: Official Gazette of the Republic of Serbia, Nos. 104/2009 and 99/2011.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Istočna Anadolija
.
Od Jezera Van do planine Ararat
.
.
.
Po mišljenju samih Turaka, ali i mnogih srećnika koji su imali priliku da ove predele vide, sa geografskog, istorijskog, ali i kulturološkog aspekta, oblast oko jezera Van (Van Gölü) jedan je od najfascinantnijih delova zemlje. Mesečev pejzaž prostrane, istočne anadolske visoravni, nadmorske visine između 1500 i 2200 metara, sa golim, okerastim i sivkastim brdima, crveno-crnim nijansama planina vulkanskog porekla i nestvarno tirkiznim, gotovo beživotnim jezerima, veoma su drugačiji od svega onog što možete videti u Evropi i turistički poznatim delovima Turske. Kao u slučaju pustinjskih pejzaža, i ovi gotovo bezvremeni predeli često u čoveku mogu izazvati jedinstveno osećanje beskraja i sete.
.
.
,
,
![]() |
Vulkansko jezero Van, na 1650 metara nadmorske visine anadolske visoravni (u daljini se vidi ostrvo Akdamar sa jermenskom crkvom iz X veka) © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
.
Pogled na kopno, sa ostrva Akdamar (kupola jermenske Crkve Svetog Krsta) © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Jezero Van, Crkva Svetog Krsta © Ivana Dukčević
Vanska mačka (Van kedi), endemska vrsta koja živi u oblasti jezera Van – sa jednim okom tirkiznim i drugim boje ćilibara © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Sedžučka tvrđava Hošap © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Oktobar 2010 / Pogled na vazdušno oko 40 km udaljeni Ararat (70 km drumom), iz sela Somkaja na 2200 m anadolske visoravni
Palata lokalnog, kurdskog Ishak paše (XVII vek) u podnožju Ararata, nadomak granice sa Jermenijom i Iranom © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Predeli istočne Anadolije kod tvrđave Hošap, nadomak granice sa Iranom © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Slano i alkalno, vulkansko jezero Van, lokalno stanovništvo naziva morem
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Let iz Istanbula do grada Vana na istoimenom, najvećem turskom jezeru traje oko dva sata, koliko je otprilike potrebno avionu da preleti od najzapadnijeg do najistočnijeg dela Turske. Ako u Van stižete drumom, lepota prirode i samog jezera iznenadiće vas i pre nego što dospete u ovaj grad. Tek nakon posete Vanu – gradu, istoimenom jezeru i ovoj oblasti, verovatno ćete razumeti zbog čega obilazak Turske zaista nije kompletan bez posete Istoku.
.
Po mišljenju samih Turaka, ali i mnogih srećnika koji su imali priliku da ove predele vide, sa geografskog, istorijskog, ali i kulturološkog aspekta, oblast oko jezera Van jedan je od najfascinantnijih delova zemlje. Mesečev pejzaž prostrane, istočne anadolske visoravni, nadmorske visine između 1500 i 2200 metara, sa golim, okerastim i sivkastim brdima, crveno-crnim nijansama planina vulkanskog porekla i nestvarno tirkiznim, gotovo beživotnim jezerima, veoma su drugačiji od svega onog što možete videti u Evropi i turistički poznatim delovima Turske. Kao u slučaju pustinjskih pejzaža, i ovi gotovo bezvremeni predeli često u čoveku mogu da izazovu ono jedinstveno osećanje beskraja i sete.
.
Tokom posete oblasti Van, u spisak za obilazak uvrstite i srednjovekovne jermenske crkve (IX – X vek), ranu seldžučku arhitekturu tvrđava i nekropola (X – XIII vek), arheološke ostatke Urartu civilizacije severozapadne Mesopotamije (IX – VI vek pre nove ere) i bele, vanske mačke – vrstu koja slobodno živi samo ovde i nigde više na svetu. Na dva sata vožnje od jezera Van ka severu, uzidže se i legendarna planina Ararat.
.
.
![]() |
Jezero Van – dok za brodiće koji plove ka ostrvcu Akdamar, blizu mesta Gevaš (Gevaş) © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Jezero Van – dok za brodiće na ostrvcu Akdamar © Ivana Dukčević
![]() |
Jezero Van, bašta Hotela Merit – kraj oktobra 2010 / pogled na vulkan Suphan (Süphan, 4058 m), treću najvišu planinu Turske, sa snegom od prethodne zime © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Slano i alkalno, vulkansko jezero Van © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
Jezero Van (Van Gölü) najveće je jezero Turske, čija dužina iznosi oko 120 km, a obim 430 km. Tirkizno plavo, ovo ogromno jezero vulkanskog porekla smestilo se istočno od jedne od dve planine Nemrut u Turskoj – jednog od nekoliko vulkana kojim je okruženo (druga, turistički mnogo poznatija planina Nemrut, nalazi se oko 300 km zapadno od jezera Van). Osim što poseduje određen stepen saliniteta, jezero je i alkalno (sodijum karbonat) zbog čega se nadomak obala beli i peni. Zbog ovih osobenosti, priča se da lokalne žene koje žive u selima na obalama jezera, još uvek umesto šamponom i sapunom. kosu i veš peru u jezerskoj vodi.
.
Jezero Van i njegova okolina, nalaze se na oko 1650 m nadmorske visine istočnog anadolskog platoa. Zanimljivo je da jezero nikuda ne otiče, i da njegova najveća dubina iznosi čak 451 metar, ali je uprkos svojoj veličini i dubini gotovo beživotno. Osim planktona, jedina vrsta ribe koja živi u slanom i baznom jezeru – i koje ima u značajnom broju, je indži kefali (inci kefalı). U ribljim restoranima u gradu Vanu, ali i manjim mestima na obali jezera, možete probati ovu ribu po ukusu sličnu pastrmci (nemojte pomešati pastrmku – alabalık, sa nešto manjom indži kefali, jer su obe veoma zastupljene na vanskoj trpezi). Izgledom ni po čemu posebna, indži kefali specifična je po tome što kao i losos, kada polaže ikru pliva uzvodno slatkovodnih reka koje se ulivaju u jezero Van i mresti se u njima. Kao odrasla jedinka, vraća se u jezero.
.

![]() |
Riba iz porodice lososa indži kefali © Ivana Dukčević |
![]() |
Jezero Van, brodić za ostrvo Akdamar © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Na jezeru postoje četiri ostrva: Akdamar, Adir, Čarpanak i Kuš. Najpoznatije od njih je Akdamar (Akdamar Adası), u južnom delu, oko 60 km jugoistočno od grada Vana, do kojeg možete stići brodićem iz sela Gevaš (Gevaş), na obali (polasci sa doka su na otprilike sat vremena, od 8.30 do 16.30 h, a plovidba traje oko pola sata).
.
Neveliko, brdovito ostrvce izgledom iz profila podseća na duboku cipelu, gde se na donjem, nižem delu nalazi ono zbog čega ga posećuju brojni turisti – jermenska Crkva Svetog Krsta iz X veka. Po predanju, ktitor crkve bio je jermenski, vaspurakanski kralj Gagik I, koji se postarao da bude jedna od najlepših u kraju. Osim ostataka ne naročito reprezentativnog freskoslikarstva unutar same crkve, u pretežno svetlo-plavoj, beloj i crnoj boji, najvažniji deo crkvene dekoracije predstavljaju njeni spoljašnji zidovi – reljefi u crvenkasto-okerastom, vulkanskom kamenu sa prikazima scena iz Biblije. Arhitektura ove, ali i drugih jermenskih (i gruzijskih) crkvi specifična je po višeugaonom krovu centralne kupole. Jermenske crkve nalaze se na još dva od preostala tri ostrvceta, ali su u prilično lošem stanju (na pr. Crkva Sv. Đorđa, na ostrvu Adir). Sve do XI veka, jezero Van pripadalo je Jermenskom kraljevstvu. Na jermenskom jeziku, jezero nosi naziv Vaspurakan, što znači „zemlja velikodostojnika“.
.
![]() |
Jezero Van, ostrvo Akdamar – jermenska Crkva Svetog Krsta (X vek) © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
.
Crkva Svetog Krsta (X vek) © Ivana Dukčević
![]() |
Fasada Crkve Svetog Krsta © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Fasada Crkve Svetog Krsta © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Crkva Svetog Krsta © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Crkva Svetog Krsta © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Stari, jermenski kameni nadgrobni spomenici kod Crkve Svetog Krsta © Ivana Dukčević
.
.
.
Prodor nomadskog plemena Turaka Seldžuka (na turskom: Selčuk – Selçuk) na prostore istočne a zatim i centralne Turske, u XI veku označio je kraj jermenskog kraljevstva. Ipak, arhitektura Seldžuka u Turskoj poprimila je veliki uticaj jermenske, ali i (obližnje) persijske (iranske) arhitekture. Naime, spoljni izgled seldžučkih džamija skoro ni malo ne podseća na one kasnije, „zapadne“ – osmanlijske, dok turbeta čak najviše liče na kupole i krov osmougaonih, jermenskih crkvi.
.
U predelu oko jezera Van, na usamljenim vrhovima golih brda nalaze se ostaci velikih, seldžučkih tvrđava, ali i dva od tri najstarija seldžučka groblja Turske. Jedno od je u Ahlatu, mestu na zapadnoj obali jezera (na čekanju za prijem na listu UNESCO-ve svetske kulturne baštine). U poseti onom drugom – seldžučkom groblju u Gevašu – četrdesetak kilometara jugozapadno od grada Vana, na primeru osmougaonog kumbeta majke (ili žene) lokalnog seldžučkog vladara – Halime Hatun Kümbetı, saznali smo razliku između turbeta (türbe) i kumbeta (kümbet). Turbe je naime, mauzolej koji se uvek nalazi u sastavu kompleksa džamije, dok je kumbet samostalna grobnica koja može da stoji i u okviru groblja. Među nadgrobnim pločama ženskih i muških članova plemena Seldžuka, arhitektura osmougaonog kumbeta iz XIV veka veoma podseća na vrh jermenskih crkvi, šta više, i sam arhitekta ovog mauzoleja je bio Jermenin.
![]() |
Jezero Van, kumbet na seldžučkom groblju u mestu Gevaš © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Jedno od dva najznačajnija srednjovekovna seldžučka groblja u Turskoj, u mestu Gevaš (Gevaş) © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Školarci iz sela Gevaš © Ivana Dukčević
.
.
.
Istočna Turska i oblast oko jezera Van važe za najsiromašniji deo zemlje, verovatno i zbog toga što na golim obroncima visokih planina, uz slano i alkalno jezero retko koja kultura uspeva. Ipak, po obroncima okerastih brda, u daljini se na mnogim mestima bele stada ovaca. Kroz ovu zabit prolazi i nezvanični put droge iz Avganistana, preko obližnjeg Irana – ka Evropi, te postoje nezvanični podaci da se određen broj pastira iz udaljenih sela, kako bi uspeo da se prehrani bavi i ovom delatnošću.
.
Tokom boravka na obalama jezera Van, na jugoistočnoj strani jezera u širokoj kotlini između snežnih planina i obale posetili smo administrativni centar jezera i čitave oblasti – grad Van. Kao deo severozapadne mesopotamske civilizacije, današnja oblast oko jezera nekada je bila središte moćnog Urartu carstva (IX – VI vek pre naše ere). U samom Vanu, ali i na brdima ka istoku i severu tokom nekoliko dana boravka posetili smo ostatke tvrđava na vrhovima brda koje potiču iz urartu i seldžučkog perioda. Neki naučnici tvrde da je ime Urartu ustvari varijanta imena “Ararat”, nedaleke magične planine koja je u ono vreme bila u sastavu ove kraljevine. Kasnije, u srednjem veku, Vanom su vladali Jermeni, Persijanci, Vizantinci, Arapi, Seldžuci i na kraju Osmanlije. Čitav stari grad Van uništen je skoro do temelja na kraju Prvog svetskog rata, za vreme okupacije ruske vojske. Sadašnji Van, arhitekturom se ni po čemu ne izdvaja od mnogih bezličnih kasaba Turske i u njemu nema mnogo toga za videti (džamije: Ulu Camii, Husrev Paşa Camii i Kaya Çelebi Camii, i grobnica Ikiz Kümbet). Kuriozitet gradića je u tome što, kako lokalci tvrde kroz njega, tj. od njega kreće trinaest kilometara duga, treća najduža ulica na svetu koja od centra vodi do glavne magistrale kraj jezera. Nosi naziv “Bulevar Puta Svile” (İpek Yolu Caddesi ili İpekyolu Bulvari), po ruti koja je na putu ka Istoku nekada prolazila ovim delom Turske – u početku iz Kine, a kasnije iz grada Jazda u Persiji (današnjem Iranu).
![]() |
Grad Van © Ivana Dukčević |
![]() |
Muzej Vana – 13 neverovatnih kamenih stela iz Urartu (mesopotamskog) perioda (XV – XI vek p. n. ere), pronađene su kod mesta Hakkari © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Nedaleko od centra, obišli smo neveliki ali izuzetno zanimljiv Arheološki muzej Vana (Van Müzesi). U prizemlju i na prvom spratu izložena je mala, ali brižljivo odabrana zbirka iz perioda Urartu kraljevine, nekih od savremenika vavilonskog kralja Nabukodnosora, čuvenog Nabuka. Navodno je jedan od urartu kraljeva bio zaljubljen u Nabukodnosorovu ženu, istu onu za koju su podignuti Viseći vrtovi Vavilona – jedno od sedam svetskih čuda antike. Najznačajniji i najinteresantniji deo postavke predstavlja prostorija sa trinaest reljefnih kamenih stela iz perioda najranijeg starog veka, na kojima su prikazani stilizovani ljudski likovi. Još uvek nije utvrđeno čemu su služili ovi veliki, starinski portreti jedanaest ratnika i dve žene nalik stećcima, pronađeni južno od jezera Van u okrugu mesta Hakkari, nastali između XV i XI veka pre naše ere.
.
.
.
![]() |
Ostaci Vanske tvrđave na oko 1700 m nadmorske visine, u predgrađu grada Vana (na doku se vidi brod koji prevozi kompoziciju voza preko jezera Van, i u daljini – vulkan Suphan) © Ivana Dukčević |
![]() |
Kurdski dečaci na Tvrđavi Van – na poljani se vide ostaci temelja kuća starog, seldžučkog Vana, uništenog pre stotinak godina, i ostaci minareta © Ivana Dukčević |
.
.
.
Tvrđava Van (Van Kalesi) nalazi se između grada i jezera, nekoliko kilometara zapadno od centra i prvi put je sazidana još u vreme Urartu civilizacije. Na hrbatu brda koje gledano iz profila liči na kamilu koja leži (i sličan naziv se – kao nadimak, koristi među lokalcima), smestilo se utvrđenje čiji ostaci potiču iz nekoliko različitih civilizacija. Prvo je sagradio kralj Sarduri I, u IX veku pre naše ere (Urartu period), dok su poslednje delove dodali Seldžuci u XIII veku. Na najvišem delu stene stoji antički natpis u klinastom pismu čuvenog persijskog cara Kserksa, istog onog vladara koji je pokrenuo i izgubio Drugi grčko-persijski rat, prethodno pobedivši legendarnog kralja Leonidu i njegove Spartance u Termopilskom klancu. Sa južne strane tvrđave nalaze se ostaci starog, seldžučkog Vana, koji je iako u ruševnom stanju bio naseljen sve do sredine XX veka. Na zelenoj poljani gde pasu goveda, sa vrha tvrđave ispod trave naziru se obrisi ostataka nekadašnjih kuća. Jedine vidljive ostatke starog grada čine seldžučki minareti kraj malih urušenih džamija, nalik dimnjacima nekakve napuštene ciglane. Tek kad smo im se približili, videli smo dekoraciju mozaika pravougaonih pločica u tirkiznoj boji.
.
U podnožju tvrđave, sa severne strane sazidane su etno-kuće od pečene gline i slame, karakteristične za ove krajeve. U najveću od njih možete ući i pogledati kako je opremljen enterijer. Preko puta kuća, nalazi se drvena baraka u kojoj osim razglednica može da se povoljno kupiti srebrni nakit sa motivima nalik persijskim (granica sa Iranom na ovom mestu nalazi se na oko 60 km).
.
U okolini grada Vana, južno, ali i istočno u smeru Irana, postoji veliki broj napuštenih tvrđava, kako iz urartu perioda, tako i iz srednjeg veka. Desetak kilometara istočno od Vana, u podnožju planine Erek nalaze se ostaci sedam jermenskih crkvi – kompleks Yedi Kilisesi (“Sedam crkvi”), od kojih je samo jedna očuvana. U konzulatu Jermenije u Srbiji, dobila sam zanimljiv podatak – iako su između Turske i Jermenije zbog već poznatih političkih problema i događaja iz prošlosti granice i dalje zatvorene, grupe turista iz Jermenije okolnim putem – preko Gruzije, stižu u oblast oko jezera Vana i obilaze svoje kulturno nasleđe.
.
Sedam kilometara jugozapadno od Vana, uz obalu jezera smestilo se mesto Edremit. U jutarnjim časovima i po vedrom vremenu u daljini, sa druge strane jezera puca pogled na skoro stotinu kilometara udaljenu treću najvišu planinu Turske – vulkan Suphan (Süphan Dağı, 4058 m), sa snežnom kapom koja se i tokom leta nikada ne topi. Sa zapadne strane jezera, nalazi se jedan od najvećih vulkana ovog kraja – planina Nemrut (Nemrut Dağı, 2948 m), istog naziva kao i nešto zapadnija i niža ali poznatija turska planina, čuvena po mauzoleju sa ogromnim antičkim figurama na mauzoleju Komagenskog kralja. Vijugav i dug put do vrha vodi do velikog kratera sa vulkanskim jezerom Nemrut Gölü, nastalim kao rezultat erupcije vulkana koja se dogodila pre nekoliko hiljada godina (poslednja je zabeležena 1692). Nezaboravne panorame pružaju se sa vrha kratera sa hladnom i vrelom (60º) jezerskom vodom. Sadašnje jezero ima dubinu između 100 i 155 metara, i najbliže je većem mestu Bitlis.
.
.
.
.
.
![]() |
Vanska mačka © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Vanska mačka © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
Grad Van, Spomenik vanskoj mački
![]() |
Čuveni vanski „otlu peynir“ („začinski sir“) © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Jedan od najčuvenijih simbola Vana je vanska mačka (Van Kedi). Pre jednog veka, na stotine ovi belih, divljih mačaka obitavalo oko istočnog dela jezera. Tokom poslednjih decenija, njihov broj drastično je opao te su kao retke zverke dospele ma listu vrsta zaštićenih od strane države. Među ljubiteljima, vanska mačka širom sveta poznata je po tome što – kako se tvrdi – uživa u plivanju u slanom i alkalnom Vanskom jezeru i lako je prepoznatljiva jer najčešće ima jedno oko tirkizno plave boje, a drugo boje ćilibara. U kategoriju vanskih mačaka spadaju i one koje imaju oba oka plava, ili oba boje ćilibara, ali su najatraktivnije one sa različitom bojom očiju. U svetu je ukupno registrovano manje od pet stotina mačaka ove vrste. Većina je u Turskoj, u okolini jezera Van. Iako je u Vanu dozvoljena kupoprodaja vanske mačke, veoma se retko pojavljuju u ponudi u lokalnim radnjama za kućne ljubimce gde ih je nekada bilo. Lokalci su nam ispričali da je krajem XX veka bilo moguće kupiti vansku macu van granica Turske za oko pet stotina dolara, ali je u međuvremenu cena na crnom tržištu drastično skočila. Država je odlučila da zaštiti ovu vrstu, te se desetak kilometara severno od grada, u blizini jezera nalazi plac na kojem je sazidana Kuća vanskih mačaka (Van Kedisi Evi). Nalik malom zoološkom vrtu, kompleks je sastavljen iz zgrade sa različitim prostorijama u kojima živi njih oko osamdeset, i spoljašnjeg natkrivenog dela ograđenog žicom gde slobodno šetaju. Unutar kuće, u središnjem delu je veliki stakleni kavez u koji je uz pratnju zaposlenih moguće ući, pomaziti mace ili ih fotografisati.
.
Nismo otišli iz Vana pre nego što smo probali specijalitet ovog kraja – stari, beli tvrdi sir sa začinskim biljem. Otlu peynir („začinski sir“) pravi se od kozjeg mleka, uz dodatak travke koja navodno – tvrde lokalci, raste samo u ovom području a njen naziv sa turskog nije moguće prevesti. Kada se spravi, sir se zakopa u rupu dubine dva metra da odstoji oko šest meseci. Tek onda je spreman za jelo. Na prostorima istočne Anadolije, sir se na ovaj način pravio i čuvao mnogo pre dolaska Turaka. S obzirom da su bili nomadsko pleme, Seldžuci su prihvatili ovakav vid konzerviranja hrane. Uz sir, na istoku Anadolije za doručak služe vrstu palačinke sa saćem meda i sa kajmakom (kaymak – nastao u Turskoj, ovde se koristi za slatka jela, nalik slatkoj pavlaci).
.
.
.
.
Veštačko jezero na granici sa Iranom © Ivana Dukčević
.
.
.
.
![]() |
Seldžučka tvrđava Hošap © Ivana Dukčević |
![]() |
Tvrđava Hošap, 35 km od granice sa Iranom © Ivana Dukčević |
![]() |
Most u podnožju Tvrđave Hošap © Ivana Dukčević |
![]() |
Tvrđava Hošap © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Starije utvrđenje iz antičkog prioda, pored Tvrđave Hošap © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
Istočno od Vana, nalazi se nekoliko izuzetno zanimljivih tvrđava. Iako je Tvrđava Hošap (Hoşap Kalesi) prvi put sazidana za vreme Urarti kraljevine, najveći deo onog što danas može da se vidi datira iz seldžučkog i kasnije osmanlijskog perioda (XVII vek). Kao i mnoge srednjovekovne tvrđave u ovoj oblasti, i ova je smeštena na samoj litici strme uzvišice, na nadmorskoj visini od preko 2000 metara, dvadeset kilometara od granice sa Iranom. Sa vrha tvrđave pružaju se panoramski pogledi na selo u podnožju, beskrajna brda sivkasto-smeđe boje svuda u krug, ali i predivan stari, seldžučki kameni most kraj magistralnog puta, na rečici odmah ispod tvrđave. Tvrđava se nalazi oko 60 km istočno od grada Vana i otvorena je svakodnevno od 9 – 17 h.
.
Dvadesetak kilometara zapadno od tvrđave Hošap, 35 km od Vana nalaze se ostaci nekadašnjeg velikog utvrđenja sa palatom iz perioda Urartu civilizacije. Tvrđava Čavuštepe (Çavuştepe Kalesi) smeštena je duž uzanog, izduženog brda i sastoji se iz dva dela – gornje i donje tvrđave. Na prvi pogled, na tvrđavi Čavuštepe nije ostalo mnogo toga da se vidi. Ipak, kako odmičete, osim velikih, kamenih blokova – nekadašnje osnove utvrđenja, raspoznaćete i zidove prostorija palate, hramova, kule, prostoriju za odlaganje žita (veliki, kružni izdubljeni oblici u zemlji), bunar, ostatke jednog od najstarijih pronađenih toaleta. U jednom delu tvrđave nalaze se ostaci bazaltne stene sa gotovo netaknutim reljefnim natpisom u klinastom pismu kralja Sardurija, koji je i sagradio tvrđavu u VIII veku pre naše ere. Imali smo sreću da na arheološkom lokalitetu zateknemo gospodina Mehmeda Kušmana (Mehmet Kuşman), jednog od vrsnih poznavalaca urarti jezika i kulture, i saznali šta je tačno kralj Sarduri zapisao. I ne samo to. Iz kesice je izvadio i pokazao nam zrna žita stara oko dve i po hiljade godina, koja su – danas crna i ugljenisana, pronađena prilikom iskopavanja kružnih ćupova u kojima su čuvane namirnice. Gospodin Kušman često boravi na tvrđavi Čavuštepe. Osim što je arheolog, on je umetnik i autor suvenira sa klinastim pismom, urezanih u bazaltne kamenčiće.
.
![]() |
Mesopotamska tvrđava Čavuštepe © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Mesopotamska tvrđava Čavuštepe © Ivana Dukčević
.
.
.
Tvrđava Čavuštepe, klinasto pismo iz VIII veka p, n. ere © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Mesopotamska tvrđava Čavuštepe, gospodin Kušman, arheolog i umetnik © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Tvrđava Čavuštepe, suveniri u bazaltu sa klinastim pismom, koje je napravio gospodin Kušman © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Tvrđava Čavuštepe, žito staro oko 2500 godina © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
Predeli istočne Anadolije, sa tvrđave Čavuštepe © Ivana Dukčević
.
.
Stotinak kilometara severoistočno od Vana, na putu za legendarnu planinu Ararat, u šumarku topola ne naročito karakterističnom za predele nadmorske visine od 1800 metara, duboko u klancu teče sivo-plava rečica – potok Bend-i Mahi Çayı. Dok smo prelazili viseći most od kanapa i drvenih dasaka, sa desne strane prvo smo čuli huk, a zatim su se ispred nas ukazali božanstveni redovi slapova – Vodopadi Muradije (Muradiye Şelalesi) koji se uz belu penu, sa visine od dvadesetak metara obrušavaju u reku. Sa druge strane vodopada, seli smo u neuglednu čajdžinicu i nakon kratke pauze nastavili dalje (oko kilometar uzvodno od vodopada postoji stari, kameni “Đavolji most” – Şeytan Köprüsü). Nedaleko od vodopada Muradije, na putu ka severoistoku magistalni put jedno vreme prolazi samo dva kilometra od iranske granice. S obzirom da je ovaj deo planete poznat po putu droge (hašiš i heroin) koji iz Avganistana i Irana put ovih krajeva stiže u Evropu, u koloni vozila na kratko smo zaustavljeni na vojnom, kontrolnom punktu. Vojnik sa automatskom puškom, osmotrio je unutrašnjost automobila i dao nam znak da prođemo.
Grabeći drumom još dalje ka severu, sa leve strane ugledali smo vulkan Tendurek (Tendürek, 3542 m) koji je poslednji put bio aktivan krajem 1970-tih, kada je izbacio lavu i više od trideset kilometara u krug. Prolazeći u blizini njegovog podnožja, ugledali smo mesečev pejzaž – stepu nadmorske visine od preko dva kilometra na kojoj raste samo trava, koja je dokle god pogled dopire zatrpana velikim komadima crnih, vulkanskih stena. Nakon prolaska kraj vulkana, put se neprimetno penje na još veće visine, i prelazi preko planinskog prevoja Tendürek. Dokaz da ipak nije baš sve beživotno, vidi se u dolini. Između davno razbacanih crnih stena koje su se već uveliko uklopile u travu i okolni krajolik, smestilo se selo Somkaja (Somkaya, na turskom “čvrsta stena”). Kockice od pečene cigle sa vrhom Ararata koji je na ovom mestu i na više od sedamdeset kilometara udaljenosti prvi put počeo da se nazire u daljini, još jedna je nezaboravna panorama nepreglednih prostranstava Azije.
.
.
.
.
![]() |
Vulkan Tendurek © Ivana Dukčević |
![]() |
Vodopadi Muradije, na putu između Vana i Ararata, na oko 2200 m nadmorske visine © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
Vodopadi Muradije © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Selo Somkaja – pogled na vazdušno oko 40 km udaljeni Ararat (drumom oko 70 km), čiji se vrh vidi u oblacima © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Selo Somkaja © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
Na većini evropskih jezika ime joj je Ararat. Na turskom je nazivaju Ağrı Dağı – “teškom” ili “bolnom” planinom što istorijski gledano ima smisla, na kurdskom jeziku – Çiyayê Alavhat, na jermenskom – Masis ili Masik, a na persijskom „Nojevom planinom“ (Koh-i-Nuh), zbog predanja o Potopu. Ararat je najveća planina Turske i ovog dela sveta (5165 m) i spada u grupu strato-vulkana. Poslednji put vulkan je bio aktivan tokom Bronzanog doba pre oko pet hiljada godina, ali je zabeleženo da je prilikom poslednjeg velikog zemljotresa 1840. godine izbacio izvesnu količinu piroklastične lave. Njegovo veličanstvo Ararat nalazi se na krajnjem istoku Turske i pripada Kavkaskom masivu. Smešten je na samoj tromeđi Turske, Irana i Jermenije, i kulturološki duboko ukorenjen u istoriju i tradiciju sva tri naroda, ali i Kurda koji su takođe živeli na ovim prostorima i danas čine značajan deo lokalnog stanovništva. Ararat je ipak najpoznatiji po tome što se na njemu prema biblijskom predanju, negde u četvrtom ili petom milenijumu pre naše ere nakon plovidbe tokom Velikog potopa nasukala Nojeva Arka i život na Zemlji počeo ispočetka.
.
Do 1930-tih, Ararat je pripadao Jermeniji na čijem se nacionalnom grbu nalazi. I danas, između Jermenije i Turske postoje političke nesuglasice oko „prisvajanja“ Ararata koji danas pripada Turskoj. Planina se veoma jasno vidi i sa severne, jermenske strane, naročito iz vazdušno samo šezdeset kilometara udaljenog glavnog grada Jerevana. Interesantno je da je Ararat sastavljen iz dve planine, poznatijeg – Većeg, ali i Manjeg Ararata (Küçük Ağrı, 3896 m) koji se uzdiže jugoistočno od najvišeg vrha. Prečnik obe vulkanske planine zajedno iznosi 40 km. Najviši vrh Ararata nalazi se samo 16 kilometara zapadno od granice sa Iranom, 32 kilometra južno od Jermenije, i 23 kilometra severoistočno od mesta Dogubejazit, u Turskoj.
Ararat u oblacima (5156 m), slikan sa anadolskog platoa visine oko 2000 m, blizu gradića Dogubejazita © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Hotel-restoran u podnožju Ararata, sa muralom Nojeve arke u holu © Ivana Dukčević
.
Gradić Dogubejazit (Doğubeyazit) bio bi još jedno od mnogih kasaba istočne Turske da se nije smestio tačno gde treba – u neposrednoj blizini podnožja Ararata, mesta odakle makadamskim putem uspon započinju sve planinarske ekspedicije, i u podnožju brda sa jednom od najbajkovitijih, istočnjačkih palata koju ću pamtiti. Do kraja XX veka Dogubejazit je decenijama važio za prilično nesigurno mesto, u bezbednosnom smislu. U gradiću su mahom obitavali sumnjivi trgovci na putu droge sa Istoka, i turska vojska koja je vršila povremene racije pokušavajući da smrtonosnom ali unosnom poslu stane na put. Iako je prirodna baza za obilazak ovog dela Turske, osim povremenih planinarskih ekspedicija na Ararat, Dogubejazit nije bio poželjna stanica za turiste. Na sreću, vremena se menjaju.
.
Nakon kratke pauze u Dogubejazitu, boravka na skromnom lokalnom bazaru gde je najveći deo vremena otišao na jednu radnju i u njoj neverovatno velik izbor šara persijskih šal-marama od pašmine (i moju neodlučnost koju izabrati), krenuli smo putem uz brdo ka uzvišenju jednog od manjih masiva tačno preko puta Ararata. Sedam kilometara od grada, na uzvišici iznad bajkovite Palate Ishak paše (İshak Paşa Sarayı) u kasno popodne i uz zalazak sunca ostali smo zatečeni. Čarobno lepo utvrđenje od okerastog kamena, sa sivom kasabom i beživotnim planinama boje dima u prašnjavoj izmaglici, stameno stoji na litici i u kasno, sunčano jesenje popodne nadgleda dolinu. Iz sećanja sam prizvala guvernerovu palatu iz starog Damaska koju sam videla dvadeset godina ranije, i one imaginarne – iz Šeherezadinih priča iz hiljadu i jedne noći, ali ih je Palata Ishak paše sve zasenila. Sa sivkasto-maslinastih brda na uzvišici iznad palate, u objektiv aparata osim čitavog utvrđenja moguće je iz određenog ugla uhvatiti i snežne padine Ararata koji se nazire iza najvišeg brda.
.
.
Palata kurdskog Ishak paše u podnožju Ararata, XVII – XVIII vek (iza se vidi mesto Dogubejazit) © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
Sa pendžera Palate Ishak paše © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Palata i turbe Ishak paše – centralno dvorište © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Palata Ishak paše © Ivana Dukčević
.
.
Godine 1685, gradnju palate započeo je Čolak Abdi paša. Međutim, tek 99 godina kasnije, 1784. godine njegov unuk, guverner provincije i kurdski lider iz XVIII veka – Ishak paša, čitav vek nakon započetog posla svog dede uspeo je da dovrši palatu – kompleks sastavljen iz spoljnjeg (birun) i unutrašnjeg (enderun) dvorišta, džamije, medrese, odaja za sluge i gardu, zatvora, skladišta za namirnice, hamama, harema i bašte – ukupno tri stotine i trideset šest prostorija. Novac za palatu Ishak paša prikupio je od taksi koje je naplaćivao karavanima na njihovoj poslednjoj stanici Puta svile u Turskoj, pre prelaska granice u Persiju (Iran). Osim najčuvenije palate osmanskih sultana u Istanbulu – Topkapi palate, ovo je drugi po redu najveći vladarski kompleks u Turskoj i jedan od najlepših primera kasne osmanlijske arhitekture.
.
Prolaskom kroz monumentalnu, ulaznu kapiju palate sa izuzetnim dekorativnim reljefima u kamenu, našli smo se u velikom dvorištu, na mestu gde su pre tri stoleća pašini gosti, ali i putnici namernici čekali na prijem. Kako bi im čekanje učinio prijatnijim, sa desne strane odmah po ulazu u palatu paša je dao da se sazida česma za vodu i mleko, sa dve odvojene slavine koje i danas postoje. U vreme kada su po okolnim brdima čobani napasali ovce, od pašnjaka pa sve do zidina palate Ishak paša je postavio keramički vodovod kojim je prema potrebi, direktno sa brda tek izmuženo ovčije mleko teklo do česme unutar dvorišta.
.
.
.
.
.
Palata Ishak paše – trpezarija © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
Turbe u palati Ishak paše
.
.
.
.
Turbe šejka Ahmedija (Şeyh Ahmedi Hani Türbesi), najpoznatije ličnosti kurdske književnosti (pogled iz palate Ishak paše), XVII vek © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Unutar drugog dvorišta palate, nalazi se osmougaono turbe Ishak paše i ulaz u palatni kompleks. Osim turbeta, kuhinje, kupatila i biblioteke sa kamenim nišama, jedna od najlepših prostorija je velika trpezarija. Sa jedne strane danas praznog dela za ručavanje, nalaze se šuplji, kameni ramovi za prozore, a sa druge isti takvi, ali zazidani. Nekada su se na zazidanim delovima nalazila ogledala. S obzirom da su služavke u palati bile žene – nepoželjne na gozbama muškaraca, kroz šupljine sa jedne strane mogle su da u svakom trenutku u ogledalima vide koja jela nedostaju na trpezi i neprimetno dopune.
Palata Ishak paše spada u jedan od najlepših primera spoja persijske i kasne osmanlijske arhitekture. Sazidana je od okerastog kamena, na jednom od vrhova beživotnog sivkasto-maslinastog brda, sa romantičnom panoramom na okolni pejzaž. Sa nešto veće uzvišice, u objektiv aparata moguće je uhvatiti bajkovitu palatu, zajedno sa snežnim padinama Ararata. Palata Ishak paše kandidat je za listu UNESCO-ve svetske kulturne baštine.
.
Iza palate Ishak paše nalaze se ostaci tvrđave starog Dogubejazita, i groblje sa malom džamijom. Nešto dalje, u kombinaciji dve boje mermera, „prugasto“ turbe šejka Ahmedija (Şeyh Ahmedi Hani Türbesi) sazidano je u XVII veku kao mauzolej najznačajnije ličnosti kurdske književnosti, koji je u joj i sahranjen.
.
.
.
.
Aerodrom „Ferit Melen“ u Vanu © Ivana Dukčević
.
.
.
.
![]() |
Van, jedna od narodnih nošnji ovog dela Turske © Ivana Dukčević |
.
.
.
.
U saradnji sa…
.
.
.
.
Turkish Airlines / Beograd, Knez Mihailova 9 / I (tel +381 11) 3036 195 / 209 7225 / 209 7226 © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
.
Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska, Jezero Van Turska