.
.
.
.
.
.
.
PUTOVANJE U IRAN
.
Opšte informacije:
.
Šta treba da znate ako putujete u Iran
.
.
“Ideš u Iran? Stvarno? Hmm, želim ti sve najbolje”… Ovu rečenicu, u raznim verzijama čula sam više puta mesecima pre odlaska na put. Iako već pripremljeni, s velikim brojem informacija, ali i uveravanja onih koji su već bili da nas u Iranu ne očekuje ništa loše, zrnce sumnje je ipak postojalo. Srećom, želja je bila veća.
.
Nakon 17 dana samostalnog putovanja Iranom i u lokalu pređenih 3200 kilometara, onima koji put planiraju dovoljno je reći: Iran je destinacija kao i svaka druga na svetu. U njoj vam se neće desiti ništa drugo do onog što možete očekivati na bilo kom drugom putovanju. Nemojte verovati svemu što čujete na stranim televizijama i setite se kako smo i mi na Zapadu predstavljani tokom naših ratova. Stranci se često dočekuju sa izuzetnom dozom dobrodošlice i još veće znatiželje.
.
Godine 2014, broj stranih turista u Iranu porastao je za čak 215%. Interesantno je da su 2015. u jednom momentu svi hoteli u Teheranu bili zauzeti, te su Iranci počeli da razmišljaju i o zidanju novih. Na žalost, zbog jednostranih američkih sankcija koje je uveo Donald Tramp i koje su rezultirale inflacijom iranskog riala, krajem 2018. godine turizam je izgubio na uzletu. Iako su inflacijom ionako izuzetno niske cene usluga u Iranu dodatno pale, neki turisti se zbog novonastale ekonomske i političke nesigurnosti ipak ne odlučuju za putovanje u Iran.
Kako se obući u poseti Iranu – dugi rukavi i nogavice, i marama koja pokriva kosu i deo vrata (Isfahan, Masjed-e Jāmé – Saborna džamija)
Tekst i fotografije deo su publikovane knjige „Umetnost putovanja“ (ISBN 978-86-7963-499-3) u izdanju Samizdata B92, zaštićeni Zakonom o autorskim i srodnim pravima: Službeni glasnik Republike Srbije, br. 104/2009 i 99/2011. Nije dozvoljeno kopiranje niti objavljivanje teksta, delova teksta, i fotografija, bez dozvole autora (Ivana Dukčević), i izdavača (za Samizdat B92 – Veran Matić).
.
.
.
.
.
Naš Pežo Pars, najčešći automobil u Iranu domaće proizvodnje, ispred hotela u Teheranu spreman da krene na dvonedeljno putovanje dugo 3200 km © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Isfahan, jermenska Katedrala Vank – centar hrišćanstva u Iranu i jedna od 14 crkvi u delu grada Nova Džolfa (Jolfa) © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Jazd, unutar zoroastrijskog Hrama Vatre – bogomolje najstarije monoteističke religije na svetu, nastale na tlu antičke Persije (na slici: Zoroaster – „Čovek koji dolazi na zlatnoj kamili“) © Ivana Dukčević
.
.
Sa recepcionerkama u hotelu, u Teheranu – obavezna marama – hidžab, jedva da pokriva kosu liberalnih Iranki
.
.
.
.
.
.
Opšte informacije
.
Iran je ogromna zemlja, 18-ta po površini, na svetu. Svoju veličinu duguje činjenici da je u VI veku pre nove ere, za vreme vladavine cara Kira II – Velikog (Cyrus the Great) – koji je osvojio većinu tada poznatog sveta, antička Persija bila prva internacionalna imperija na svetu, dva veka pre istog pokušaja Aleksandra Velikog i šest vekova pre ustoličenja Rimske imperije. Persijski car Kir Veliki, bio je blagonaklon prema osvojenim narodima te im je garantovao slobode – uključujući i verske, osim što je novcem osvojenih naroda (u vidu taksi) punio državnu kasu. Valjkasti „Kirov cilindar“ ispisan klinastim pismom – prva povelja o ljudskim pravima na svetu, nekako je dospela u Britanski muzej u Londonu, dok se njena kopija čuva u zgradi Ujedinjenih nacija, u Njujorku. Za vreme boravka u Londonu, fotografisala sam Kirov cilindar koji se čuva u posebnoj vitrini.
.
.
.
.
London, Britanski muzej – originalni „Kirov cilindar“, najstarija povelja o ljudskim pravima na svetu (VI vek p.n.e), ispisana klinastim pismom © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
Iranci su potomci Persijanaca – nisu Arapi, već narod indo-evropskog porekla, kao i većina evropskih naroda. Naziv države IRAN, potiče od reči „Aryan“ što znači „zemlja Arijevaca“ – naroda „arijevske rase“.
.
Na tlu antičke Persije, nastala je prva jednobožačka religija na svetu – zoroastrizam. Persijski carevi dinastije Ahemenida (VI – IV vek pre naše ere), bili su pripadnici ove vere. Osnove ove religije pre su nalik istočnjačkim filozofijama, i zasnivaju se na dualizmu između dobra i zla koji su sastavni deo psihe svakog čoveka. Prema zoroastrizmu, svako – sam za sebe, trebalo bi da se izbori da nad njim dobro nadvlada. Najstrašnije je lagati i izgubiti čast. Na dan Persijske Nove godine – NOWRUZ, koja se proslavlja dan prolećne ravnodnevnice, prema zoroastrijskim običajima i današnji Iranci – iako muslimani – sade mladu pšenicu i u šareno farbaju jaja. Ovi i mnogi drugi običaji zoroastrizma, kasnije su ušli u upotrebu i postali deo drugih, kasnijih monoteističkih religija: judaizma, hrišćanstva i islama. Danas u Iranu živi oko 25.000 pripadnika zoroastizma, najviše u pustinjskim delovima zemlje – u gradu Jazdu (Yazd).
.
Počev od VII veka, nakon arapskih osvajanja Persijanci su bili primorani da usvoje arapsko pismo i veru – islam, te ih zbog ove dve činjenice često svrstavaju u „isti koš“, na šta se Iranci prilično ljute. Animozitet između Iranaca (Persijanaca) i Arapa bio je na najvišem nivou u vreme rata između Irana i Iraka, u drugoj polovini XX veka (1980 – 1988), kada je poginulo preko pola miliona ljudi. Verovatno i iz ovog razloga, u školama Irana nikada nije prihvaćen predlog da se uvede arapski kao prvi strani jezik (radi boljeg razumevanja originalnih tekstova Kurana), već je to i danas – engleski.
.
Iranci su šiitski muslimani, a Iran jedina država sa oficijelnom šiitskom verzijom islama. Osim u Iranu, šiita u većem broju ima i u: Libanu, Palestini, Iraku, Bahreinu, Jemenu i Azerbejdžanu, i zajedno čine oko 15 % svih muslimana. Većina muslimana – njih oko 85 %, su suniti. Prvi raskol između šiita i sunita desio se još u VII veku, nakon smrti proroka Muhameda. Razlika između sunita i šiita, laički rečeno nalik je razlikama između pravoslavlja i katoličanstva, samo su uzroci raskola različiti. Nalik hrišćanskim apostolima, šiiti na primer poštuju 12 imama – mučenika za veru, što muslimani suniti smatraju bezmalo idolopoklonstvom. U Iranu, posetili smo jedno od ovih svetilišta. Iranski šah Abas I, u XVI veku doneo je odluku da proglasi Iran za prvu šiitsku državu, kada se našao u sendviču između osvajača – Turaka Osmanlija (sunita) sa jedne, i kolonijalista hrišćana, sa druge.
.
.
.
.
(Foto: Wikipedia)
Dekoracija za persijsku, zoroastijsku Novu godinu – Nowruz, zasnovana je na osnovu simbolike „7 predmeta na slovo S“ (na persijskom: Haft-sin): 1) Sabzeh – zasađena mlada pšenica; 2) Samanu – kuvano žito; 3) Seer – beli luk, simbol zoroastrijskog božanstva Ahura Mazde; 4) Seeb – jabuka; 5) Senjed – cvet dafine – persijske masline; 6) Serkeh – sirće; 7) Somaq – azijska začinska biljka crvenih bobica – ruj, sumak. Obaveznu dodatnu dekoraciju čine: farbana jaja, staklena kugla u kojoj u vodi pliva zlatna ribica, ogledalo i nar (voće koje potiče iz Persije – Irana), ali i Hafizova zbirka pesama „Divan“ (iranski „Gorski vijenac“) i Kuran
.
.
.
.
.
Širaz, svetilište sina jednog od 12 šiitskih imama – Imamzadeh Seyed Alaeddin Hossein (XVII vek)
.
.
.
.
.
Kretanje stranih turista u Iranu je potpuno slobodno i na put nije neophodno krenuti preko agencije. Naše celokupno putovanje, sama sam osmislila i nas tri smo tokom 17 dana samostalno putovale Iranom. Ograničenja za strane turiste postoje samo za državljane Velike Britanije, SAD-a i Kanade, kojima nije dozvoljeno da obilaze zemlju samostalno. Državljani ovih zemalja moraju u Iran doći isključivo organizovano – aranžmanom preko turističke agencije.
.
Za posetu Iranu neophodno je pribavljanje vize u Ambasadi Irana. Pre predavanja za vizu, potrebno je pribaviti specijalni broj za koji se aplicira online u nekoj od iranskih turističkih agencija. Ovu „uslugu“, iranske agencije strancima naplaćuju oko 25 evra. Prilikom aplikacije, dobićete online fomular, gde je potrebno popuniti osnovne podatke: 1) ime i prezime; 2) broj pasoša; 3) bračni status – za žene; 4) svrha posete; 5) naziv hotela – samo prvi, ukoliko idete na više mesta; 6) naziv države/grada gde ćete u ambasadi Irana podići vizu; 7) vaša e-mail adresa. Tek nakon što desetak dana kasnije, iz Irana dobijete e-mail o tome da vam je zahtev obobren (uz jedinstvenu šifru-broj), sa pasošem i fotografijom (za žene – fotografija mora biti sa maramom pokrivenom kosom), možete aplicirati za vizu u Ambasadi Irana (ista poruka putem maila, u isto vreme kad i vama stiže i na e-mail ambasade koju ste naveli u aplikaciji i koja vas očekuje da od narednog dana aplicirate za vizu). U ovom slučaju, po apliciranju u ambasadi sa dobijenim brojem, viza se dobija za nekoliko dana.
.
Vizu je moguće pribaviti i na nekom od međunarodnih aerodroma u Iranu, nakon sletanja (Tabriz, Teheran, Širaz, Isfahan, Mašad, Bandar Abas i Kiš), ali u tom slučaju vlasti Irana ne garantuju da ćete je sa sigurnošću dobiti. U Ambasadi Irana u Beogradu nam je rečeno da procenat dobijanja vize na licu mesta iznosi 70 – 80 %. Ukoliko u pasošu imate pečat Izraela, ne možete dobiti iransku vizu, niti ući u Iran (isto je i obratno – sa vizom Irana u pasošu, nećete moći da uđete u Izrael). Ukoliko u pasošu imate vizu Irana i želite da idete u SAD, može da se desi da vam vlasti SAD-a prave problem u vezi sa dobijanjem vize. U suprotnom, sa vizom SAD-a i na osnovu ličnog iskustva, moja saputnica je dobila iransku vizu i sa mnom putovala Iranom u proleće 2014.
.
.
.
.
.
Persepolis – antičko, mesopotamsko klinasto pismo kao suvenir © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Jazd, zoroastrijska bogomolja – Hram Vatre (zoroastijci se mole izvoru svetlosti – Suncu, ili večnom plamenu. u hramovima) © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Simbol boga Ahura Mazde, iznad ulaza u zoroastrijski Hram Vatre © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
Iran ima skoro 82 miliona stanovnika, od kojih prema zvaničnoj statistici samo 51 – 65 % čine Iranci – Persijanci, a čak 40 % ukupnog stanovništva zemlje čine pripadnici nacionalnih manjina: Kurdi 7 – 10 % (u zapadnom delu zemlje, ka Turskoj), Azeri 16 – 25 % (u delu ka Azerbejdžanu), Arapi 2 – 3 % (na obali Persijskog zaliva), Baluči 2 % (na granici s Avganistanom), Luri, itd.
.
.
.
.
.
Susa (Suza) nadomak Persijskog zaliva – pripadnik arapske nacionalne manjine © Ivana Dukčević
.
.
.
Selo Abjane (Abyaneh) u centralnom Iranu, meštanka odevena u tradicionalnu narodnu nošnju ovog kraja © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
Iranska valuta je Iranski Rial (IRR), ali je u upotrebi i Toman koji će uskoro najverovatnije postati jedina valuta. Naime, novčanice su (do 2022) bile izražene u rialima, a cene – u rialima i u tomanima. Ovaj problem datira iz 1932, kada je osim iranskog riala u upotrebu pušten i Toman (1 toman = 10 riala). Međutim, u planu je da iranski rial potpuno bude povučen iz upotrebe i da ga zameni toman, ali uz denominaciju (1 Toman = 10.000 IRR). Do tada, upotreba dve valute i dalje zbunjuje strance. Cene u Iranu su još uvek izražene i u rialima, i tomanima – iako sve češće u tomanima, i svaki put pre kupovine treba proveriti u kojoj je „valuti“ izražena cena. Najveća papirna novčanica u Iranu je 100.000 riala, a kovanice su između 500 i 2000 riala. Na svakoj iranskoj novčanici, s jedne strane nalazi se portret Homeinija. U većim gradovima menjačnice su česte, dok su u manjim prilična retkost. Zbog američkih sankcija, inflacija je trenutno još uvek značajna.
.
Zbog ekonomsih sankcija, međunarodne platne kartice do daljeg ne važe u Iranu. Iz ovog razloga, Iranci su za domaće stanovništvo uveli lokalne platne kartice koje svaki stranac može izvaditi u nekoj od banaka, i koristiti tokom boravka u Iranu.
.
.
Prilikom boravka u Iranu imaćete poteškoća sa internet konekcijom, i nećete moći da se konektujete na popularne društvene mreže kao što su Facebook, Instagram, YouTube i slične, koje su u Iranu zvanično zabranjene. Iako preko 50 miliona Iranaca ima naloge na ovim mrežama (svi moji prijatelji iz Irana), postoji specijalni način na koji oni to ostvaruju (putem VPN aplikacije) i koji strancima nije dostupan. Za strance, u većini hotela postoji besplatan wi-fi, koji možete koristiti za Viber poruke sa inostranstvom. Jedno vreme i WhatsApp je bio dostupan, ali se dostupnost ovoj aplikaciji menja s vremena na vreme.
.
Alkohol je u Iranu zvanično zabranjen. Vino je dozvoljeno za upotrebu samo hrišćanima – jermenskoj zajednici i zoroastijancima za obavljenje njihovih verskih rituala, što praktično znači da negde mora da se proizvodi. U okolini Širaza, čuvena sorta istoimene vrste grožđa i danas raste u kaskadno postavljenim vinogradima, a od nje se – osim svežeg grožđa, koristi i sušeno, koje je izuzetno veliko. Ukoliko u Iranu dobijete poziv za privatnu žurku, nemojte odbiti. Najverovatnije ćete biti ponuđeni da probate čuveno širasko vino, koje su pili još antički, persijski ahemenidski carevi, i koje u Iranu očigledno može da se nabavi „ispod žita“. Kao stranac – ni slučajno ne pokušavajte da dođete do njega sami, jer je protivzakonito. U Iranu je moguće kupiti nekoliko bezalkoholnih vrsta piva, koja su u širokoj upotrebi.
.
.
.
.
.
Iranski Rial (IRR)
.
.
.
.
Persepolis, jedna od drevnih prestonica persijskog Ahemenidskog carstva © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Nakše Rostam kod Persepolisa, mauzoleji persijskih careva – Darija I, II i Kserksa © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Okolina Širaza, čokoti vinograda čuvene istoimene sorte vina koja potiče iz antičkog perioda, raste na nadmorskoj visini od oko 1600 m Iranskog platoa © Ivana Dukčević
.
.
.
,
.
Jedno od nekoliko domaćih vrsta bezalkoholnih piva, ali su zastupljena i strana (Bavaria, na primer) © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
.
O odevanju…
.
.
Žene turistkinje, u Iranu su bezbedne, čak veliki broj njih – većinom iz Evrope, u Iran putuje potpuno samostalno. Obavezan outfit za žene – i za Iranke, i za turistkinje, čine: hidžab – marama koja pokriva kosu i delove vrata (na skijalištima Irana, može i zimska kapa), dugi rukavi i duge nogavice. U Iranu možete hodati bosonogi (japanke, sandale, itd), lakiranih noktiju i biti našminkani. Mnoge Iranke veoma vode računa o šminki i o laku za nokte, a radnje sa brendiranom odećom (Zara, Versace, itd) i šminkom (Lancome, Yves Saint Laurent, itd) postoje u većini tržnih centara Teherana i u drugim većim gradovima. Lice Iranki nikada nije pokriveno. Muškarci turisti u Iranu ne smeju hodati u majicama na bretele – kratki rukavi su u redu, kao i dugačke nogavice jer bermude nisu dozvoljene. Sva navedena pravila ne odnose se na decu mlađu od 10 godina.
.
Žena u Iranu (Iranka ili strankinja), prilikom upoznavanja ili pozdravljanja nikada neće pružiti ruku muškarcu. Najbolje je desnu ruku staviti „na srce“ i malo se nakloniti, što će i oni učiniti. Ako vam liberalniji muškarci ili žene pruže ruku (što nije retkost), uzvratite, ali nikada nemojte biti prvi koji će to učiniti. Usput, pokazivanje palca u Iranu, isto je što i pokazivanje srednjeg prsta u Evropi.
.
U poslednje vreme, strogi šerijatski zakoni koji diktiraju način odevanja kod žena, popuštaju. Utisak je da ženska kosa – naročito u većim gradovima, sve više dolazi do izražaja. Iranke koje se ovim zakonima protive, vremenom su pronašle inteligentan način kako da stanu na put pravilima, i od njih počele da formiraju novu modu. Gotovo sve nose dugu kosu koju skupe u visoku punđu, a onda obaveznu maramu „okače“ samo na nju, pozadi. To praktično znači da se realno, bar dve trećine kose vidi, ali je forma zadovoljena.
.
S obzirom da je marama obavezan „modni detalj“, način na koji počinju sve više da osmišljavaju varijante kako mogu da je nose ili uklope uz moderne tunike, kapute, itd, vredan je svake pohvale, a usput i neodoljivo podseća na modu marama i velikih naočara koja je Evropom vladala sredinom XX veka, u vreme Odri Hepbern i Grejs Keli. S tim u vezi, u većim gradovima mladi umetnici – kreatori i kreatorke, osnivaju nove modne marke (na primer, teheranski „Poosh“ ili „Pooshema“), čijim bi kreacijama pozavideli mnogi. Moj prijatelj iz Teherana rekao mi je da već neko vreme, u teheranskim kuloarima struji rasprava na temu: dozvoliti strankinjama da kada dođu u Iran, više ne moraju da nose hidžab. Poznavajući prilike i mentalitet, nisam sigurna da ukoliko do toga zaista dođe, i ostatak ženske populacije u Iranu (onaj liberalniji deo), neće ubrzo zatražiti i eventualno u nekoj budućnosti – dobiti isto.
.
.
.
.
.
POOSHe MA, jedna od domaćih robnih marki garderobe iz Teherana, koju je osnovala i vodi talentovana Farnaz Abdoli
.
.
.
.
.
Širaz, Palata Narandžestan – devojčice u školskoj poseti © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Teheran, ulaz u Nacionalni arheološki muzej – srednjoškolke u školskoj poseti © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
.
O istinama i predrasudama…
.
U Iranu, žene voze automobile (ponekad i gradske autobuse), studiraju na fakultetima, ima ih na značajnijim pozicijama u nauci i privatnom biznisu. Poseduju nekretnine, slobodnom voljom se udaju i razvode. Ipak, ukoliko same pokrenu razvod, ali i ako to učini druga strana – deca će po pravilu pripasti ocu, osim ako on ne odluči drugačije. Veoma hrabro i argumentovano, u svakodnevnom životu bore se sa zakonima koje su svojevremeno nametnuli muškarci. Mnogi liberalniji Iranci priznaće vam da su Iranke (osim što su često veoma lepe), hrabrije i srčanije od njih.
.
Dečaci i devojčice u Iranu, razdvojeni su po polovima u osnovnoj i srednjoj školi (baš kao i u najboljim britanskim i nekim američkim koledžima, zar ne?), dok su na fakultetima ponovo zajedno. Polna razdvojenost postoji u gradskim autobusima (gde muškarci ulaze na prednja, a žene na srednja vrata), ali ne i u metrou u kojem postoji mogućnost izbora, ali – samo za žene. Naime, prvi i poslednji vagon, kao i polovina drugog i pretposlednjeg, rezervisani su samo za žene koje ne žele da se voze u ostalim „mešovitim“ vagonima. U početku, ova ideja je delovala kao još jedna segregacija na polnoj osnovi, ali je razlog – voajerstvo i fizički kontakt u prepunim vagonima u „špicu“, razjasnio ovu odluku vlasti (iz istih razloga, metro-vagoni samo za žene postoje i u: Japanu, Kini, Brazilu, Indiji, Meksiku, Tajlandu, Indoneziji, Egiptu, itd). Ipak, nakon iskustva vožnje u ženskom vagonu, počela sam da na ovu nama nerazumljivu razdvojenost gledam iz drugog ugla. I danas mi je čudno što ću ovo napisati, ali nakon ovog iskustva shvatila sam da nisam jedina „Zapadnjakinja“ koja bi podržala ideju uvođenja pojedinih „ženskih“ vagona i u Evropi (opcija uvođenja „ženskih vagona“ razmatra se u Velikoj Britaniji).
.
Osim jedine vidljive razdvojenosti u školama i u gradskim autobusima (pravilo ne važi za međugradski prevoz), i na aerodromu, prilikom prolaska prtljaga kroz rentgen postoje odvojeni prolazi za žene i za muškarce, zbog dodatne kontrole u vidu „ručnog pretresa“.
.
Ipak, najinteresantnija statistika vezana za Iran odnosi se mahom na žensku populaciju, naročito u većim gradovima (iako klijentelu sve više čine i mladići). Neupućeni u moderne trendove ove zemlje, teško da bi znali da se u Iranu godišnje obavi sedam puta više plastičnih operacija nosa, nego u SAD-u! I to nije sve. Za razliku od Zapadnjakinja, koje nakon operacije „nestanu“ na neko vreme, pokušavajući da sakriju da su obavile zahvat, Iranke sa ponosom danima na nosu nose beli flaster, kao pokazatelj statusnog simbola koji su uspele da dosegnu. Ova pomama za savršenim nosem nastala je iz želje Iranki, da lice – jedini deo njihovog tela koji se po šerijatskim zakonima odevanja u zemlji potpuno vidi, bude savršeno lepo.
.
.
.
.
Teheranski metro – vagon samo za žene, gde žene koje ne žele da se voze u mešovitim vagonima, mogu da izaberu da se voze u dva vagona kompozicije metroa – samo za žene. Ovakvi vagoni osim u Iranu postoje i u: Japanu, Brazilu, Meksiku, Tajlandu, Indoneziji, Indiji, Kini i Egiptu, a uvođenje se razmatra u Velikoj Britaniji © Ivana Dukčević
.
.
.
.
Teheranke u metrou © Ivana Dukčević
.
Mlada umetnica na vrhu Tornja Milad u Teheranu, prodaje svoje ručno oslikane marame © Ivana Dukčević
.
.
.
.
.
.
.
O putovanju kroz Iran…
.
.
Saobraćajna kultura u Iranu je na prilično niskom nivou. Prelazak ulice u Teheranu često zahteva pažnju, odlučnost i koncentirisanost. Pešački prelazi postoje, ali nemaju nikakvu funkciju jer ih nijedan vozač ne poštuje. Čak i prilikom crvenog svetla za vozila i zelenog za pešake, motoristi (u Iranu, dozvoljene su samo kubikaže do 250cc) voze lagani slalom između vozila koja stoje na semaforu i kad prođu one prve u redu, na iznenađenje stranaca neupućenih u „pravila“, kreću preko pešačkog prelaza na čisto crveno svetlo. Najveći oprez u Iranu, upravo se odnosi na saobraćaj, jer se ova zemlja nalazi u vrhu po broju poginulih u saobraćajnim nesrećama, na svetu.
.
Na veoma dobrim, širokim i najčešće odlično obeleženim iranskim autoputevima, pravilo preticanja često se svodi na to kako se kome prohte, tako da iznajmljivanje automobila nije naročito dobra opcija – osim ako ne ide „u paketu“ s iranskim vozačem. Vozi se desnom stranom. Cena benzina u Iranu je mnogo niža nego na drugim mestima i spada u najniže na svetu: kreće se oko 0,2 – 0,3 evra za 1 litar . Iran poseduje četvrte najveće rezerve nafte na svetu i druge najveće rezerve zemnog gasa (posle Rusije), te se i cene formiraju na osnovu toga. Iranom smo putovali iznajmljenim automobilom sa vozačem, koji je i pre nas vozio turiste (na pr. pisce Lonely Planet-a), po ruti koju sam osmislila. Cena benzina nakon pređenih 3200 km, bila je otprilike kao za 400 km pređenih u Srbiji (dodatno podeljena na tri dela – na nas tri putnice).
.
Iranom možete putovati veoma solidnim međugradskim autobusima koji su i izuzetno jeftini. Ipak, zbog problema sa saobraćajnom kulturom, saobraćajci često zaustavljaju autobuse i proveravaju pređenu kilometražu zbog čega se putovanje međugradskim autobusima, velikom zemljom kao što je Iran, može učiniti još dužim.
.
Između većih gradova u Iranu saobraća čak sedam različitih nacionalnih aviokompanija. Međutim, zbog dugogodišnjih američkih i drugih ekonomskih sankcija, delove za starije avione (često ruske proizvodnje) obično nije lako dopremiti, te se u određenim vremenskim periodima u Iranu dešavaju avionske nesreće. Iz ovog razloga, stranci često izbegavaju avioprevoz unutar Irana.
.
Do Irana možete stići avionom, a najbolje konekcije su s presedanjem u Istanbulu.
.
.
.
Gospodin Morteza koji nas je vozio Iranom, pristavlja iranski, popodnevni crni čaj na pauzi vožnje (priručni komplet za crni čaj, sastavni je deo gepeka automobila mnogih Iranaca) © Ivana Dukčević
.
.
.
.